Photo by Robert Metz on Unsplash
Korona je sve zatekla nespremne. Ko kaže drugačije čini mi se da ne govori istinu. Nastala je situacija za koju niko nije mogao ni da pretpostavi da će da se desi. Svet je stao u roku od nekoliko dana. Toalet papir postao je najtraženija roba. Berze su krenule da padaju, cena nafte isto, ljudi su počeli da ostaju bez posla, a lekari su ponovo postali zanimanje koje je izuzetno cenjeno. Posledica virusa je da je puno ljudi odjednom krenulo da umire. U tim situacijama spasavaju se životi i sve ostalo je manje bitno. Fakat, svi smo bili nespremni.
Mnogi lideri u tim situacijama dolaze do izražaja i pokazuju kako reaguju pod pritiskom i kakvi su im liderski kapaciteti. Vidimo da je u mnogim zemljama vođstvo vikalo na svoje podanike, da su kumili i molili, da su se drali na novinare i unižavali ih. Komunikacija je stihijska, barata se poluinformacijama koje pritom nisu pravovremene. Čini se da tu nema nekoga ko će sa komunikacijske strane da stane na loptu i kaže: „ljudi, čekajte postoje neka pravila i u ovakvim situacijama!“.
Kako je izbio ovaj virus, gledanje filmova i serija je postala omiljena zabava svih nas koji smo zatvoreni u svojim kućama. Jedan film me je podsetio da deo iskoristim za neku buduću situaciju kada budem objašnjavao zašto je i kako PR postao (ne)bitan i gde mu je mesto. U pitanju je film Marsovac (Martian) sa Met Dejmonom u glavnoj ulozi. Film je relativno star, iz 2015. godine, ali jako dobro objašnjava kako u razvijenim demokratijama ili osvešćenim kompanijama vide ulogu PR-a ili internog komunikatora. Žena koja se bavi komunikacijama je sve vreme pored direktora NASA. Konferencije za medije vodi ona. Direktor se pojavljuje limitirano kada treba nešto veliko da se saopšti i pri tome se drži samo onih činjenica za koje su milion posto sigurni da su tačne. Ring any bells?
U poslednjih nekoliko godina od kada je marketing preuzeo veći budžetski kolač, a HR se gura u internu komunikaciju, a digitalna transformacija ruši sve pred sobom, PR-ovci su nekako ostali nesnađeni u toj priči. Sve manje nas ima i obraćaju nam se samo kad nekome padne plafon na glavu ili se desi neka druga krizna situacija. Uglavnom smo sami krivi za taj položaj u kome smo se našli. Ego ljudi koji se bave našom strukom je prevelik. Slabo delimo znanje, a kada treba nekog mladog da uvedemo u posao, kao da mu otkrivamo tajnu svetog grala. Recept je prvo 20 godina volontiraš u nekoj agenciji, onda još 10 donosiš doručke, a posle toga ti možda nešto damo i samostalno da radiš. Ipak, ti nemaš kredibilitet i ne znaš to, ja najbolje poznajem klijenta. Generacije koje su došle ne kupuju tu priču i hoće sve sada i odmah. Ćao društvo, odosmo mi u digital. Vi ćete i onako da umrete uskoro kao dinosaurusi.
Da ne pominjem izveštaje o objavama kada množimo sa silnim nekim količnicima i kažemo da to što smo mi uradili vredi pet puta više od plaćenog oglasa. Da se ne lažemo, i marketari žive na svom oblaku i pričaju o ROI, SOV… sve te divne skraćenice koje ako znaš kako da odgonetneš, možeš da uđeš u super tajno društvo.
Dakle, sami smo krivi što PR-a nema sada kada je bitno i što su nas ćušnuli negde u drugi plan.
Šta možemo da uradimo da promenimo to?
Za početak, da počnemo da komuniciramo jednostavno i da malo spustimo ego. Onda da idemo dalje, da priznamo da je godišnji izveštaj o poslovanju naše kompanije jedino važan, a ne skraćenice i indeksi.
Sledeći korak može da bude da se nametnemo kao neko ko je relevantan sagovornik i biznis strani naših kompanija i da se sami transformišemo. Samim tim možemo da se nametnemo kao neko ko ume i može da bude lider u transformaciji i da povedemo sve ove sektore koji time treba i mogu da se bave, umesto da pratimo nekoga.
Your email address will not be published. Required fields are marked *